Monday, January 23, 2017

Pismo iz budućnosti (kafa sam samim b(l)ogom. Ovaj sobom)

Pišem ti sa jedne stene, mesta gde "duše divlje i samotne" provode u samoizgnanstvu svoje dane. Ovde nema vremena, a ni prostora. Samo ti, sa svim svojim ego tripovima i mračnim tipovima, selfovima bez selfija. Tu si i original i senka, i lik i odraz, i otac i majka. I iz ove perspektive mogu da ti kažem par stvari:
Sve što boli možda neće proći, ali ti ćeš se navići na bol, postaćeš jača, i da znaš, zbog toga ti neće biti lakše.
Najviše se odraste kad više ne može da se bira, tad je promena najhitrija, brža od misli i aviona.
Veruj svima, ali umereno. Sebi najviše. Saslušaj sve strane i sama donesi odluku.
Kad doneseš odluku, nemoj da se pravdaš nego presudi.
Kuvaj pametno. Jedi ono što voliš, ali pomalo. Nemoj da jedeš šećer, mleko i hleb. Ako ne možeš da budeš umerena u nečemu, izbegavaj to.
Ne može da se kupi pogled na dobru figuru. Kad izgledaš kao spejsšatl, možeš da budeš super i u vreći za spavanje. A to ne košta ništa. Kad te ne vole, da barem imaju razlog da te ne vole.
Hodaj. Korak po korak vežbaj strpljenje, to je najteža borilačka disciplina jer si joj ti protivnik. A ti najbolje znaš kakav si ti protivnik.
Jednom nedeljno gledaj zalazak sunca. Ili izlazak meseca. Tih deset minuta je sve: briše sve interpunkcijske znakove sveta koji tvoj mozak neprestano projektuje. Pauziraj malo taj tvoj rijaliti šou, udahni, izdahni i gledaj kao da vidiš prvi put.
Budi prema sebi dobra i blaga. Nauči da voliš svoju tvrdoglavost i to što se lako iznerviraš.
Seti se s vremena na vreme da je najoriginalnije, najluksuznije i najlepše putovanje ono na kome si već trideset godina. Zato pamet u glavu i put pod noge.







Sunday, January 22, 2017

Subota popodne

Recimo da se sve dešava sad, u subotu popodne. Svet je ispod jorgana, ja sam kraljica snežnih planina subotom, pokrivam te i puštam da odlutaš u san. Toliko plitko spavaš da nisam sigurna ni da li si tu ni da li si tamo. Osećam te po ritmu dubokog disanja. Mrak je i ja te ne vidim, okrenut si ka zidu, ali ja znam kako tvoje lice izgleda u polusnu. Znam to lice iz svih neprospavanih noći, budnih jutara i snenih popodneva. To je izraz večnosti na ivicama trepavica, duboka smirenost i otvorenost koja uvek vodi do ranjivosti. I ja znam da nikad neću moći da te ne volim.
Tako samo ljubav može da spava. Na oprezu jer čuva onog koga voli, subotom popodne.


Wednesday, January 11, 2017

Čubura sa morske strane

„Ovde sve počinje ranije, a završava se kasnije. Ovde se, u stvari, početak i kraj spajaju pa se ne zna gde jedan počinje, a drugi staje. (...) Ja kraj ne volim i ako je kratak. Posle kraja početak nije siguran. Početak je brz. Početak ljubavi u Šumatovačkoj, proleće kod Tranda, sa društvom. Moja planeta koja se okreće brže nego bilo koja. Teško održavam ravnotežu. Kao da sam pila vino, a nisam. Letim sa macama koje lelujaju kroz vazduh i nerviraju me jer mi uleću u usta. Mislim da volim više nego ikad. Nečije ruke prelaze preko svakog delića mene, bez prestanka, ne stajem ni sama. Istražujem, tražim, mislim da sam našla. Mislim kako nema tajni. Sve znam, a ništa mi nije jasno. Kao da crtam krugove kroz vazduh koji je mirisan.


Gde mi je kuća?


Setila sam se kako smo preletali ono drugo more, mnogo manje, koje je izgledalo kao da se smaragd otkotrljao između planina, pa sada kao da se konačno izgubilo u sivilu Atlanskog okeana. Moja prva destinacija bila je država Ilinois. (...) Kasno uveče stigli smo u Tera Hout, koji je trebalo da postane naša kuća daleko od one na Čuburi, blizu Kalenićeve pijace gde sam odrasla i odakle sam se uputila na ovaj dugačak put koji još uvek traje.

Vudu

Postoje crnačke i bele crkve. Smešno, ali kao što postoje crni i beli kvartovi, tako su i crkve crne i bele. U situacijama kad je potrebno da popunjavam kakav formular, onaj deo koji se odnosi na rasu ostavljam praznim. Odlučila sam da ne pripadam.
Osećam se neopredeljenom u svakom pogledu. A Bog oprašta ili ne oprašta i nedeljom. On oprašta onoliko koliko smo sami u stanju da to učinimo. 

Jedan broj Savanjana veruje u Buhala, neku vrstu maga koji je u stanju da uradi razne stvari. On je nevidljiv, moćan i za razliku od boga, kako kažu, čini sve što se od njega traži.

Moje parče

Volim Čikago. Puno ljudi na relativno malom prostoru koji govore svim svetskim jezicima. (...) Mogla bih da živim i u Njujorku, koji je grad-planeta na kojoj mirišu lipe u leto, pa bez da zatvorim oči, znam da sam pronašla svoje mesto. Pored jezera Mičigen, gde je uvek hladno, bar meni, dešava se svašta i na momente čovek pomisli da, kao u snu, prolazi prostor gde svira muzika dok čist vetar donosi svežinu. Kad me pitaju odakle sam, kažem sa Čubure. A mogu da živim u Čikagu ili Njujorku. Mogu da živim tamo gde se mešaju jezici i gde ispred sebe vidiš ceo svet. 



Stanje stvari

Nikad ništa ne može da ostane isto. Jedanput kad odeš, pa se vratiš, uvek se nađe po neko ko ili nije u stanju da te prepozna ili, u najboljem slučaju, kaže da izgledaš malo drugačije, da ti je kosa duža ili kraća. Ipak se pitam šta se dešava unutra?Usput i dalje pletem srebrne žice, pa u mreži nalazim razne misli. Još uvek se osećam mladom, a prolazim kroz Nove Kapije.
(...)

U mislima videla sam moju zemlju koje je tamo gde se nekad prostiralo Panonsko more, a na čijem mestu je ostala tamna vojvođanska njiva. 

Moguće da srednji vek još uvek traje jer ga je pored muzike obeležio i mrak, a ovaj, koji se nadvio, u ovom našem vremenu je gust i preti. Mi smo svi negde na sredini. Gde si – na sredini. Muzika me nosi i ja mogu sve. Hodam drumovima koji se pretapaju iz jednog u drugi, bez zemlje i granica. Ja više nemam zemlju. Moji su svi putevi. Čekaju me da ih osvojim. Kao srednjovekovni putujući glumac, hodaću dok ne dođem do kraja, ako kraj uopšte postoji? Možda sam i bila u nekom prošlom životu, ako sam takav život imala, putujući glumac ili leutar.

Staklići

U stvari, prepoznam sebe više nego prostor. Možda tek sada sebe i upoznajem. U prednosti sam u odnosu na onu koja sam bila jer shvatam da su prostori beskrajni. Razgovaram o usamljenosti i mislim kako i ako sam ponekad fizički sama, to u stvari nisam jer sam u sebi sa svima koji mi nešto znače, kao i sa onima koji su mi značili, a koji me čekaju. 

Kad je mama umrla, jedina uteha mi je bila da sam istog momenta postala svesna sopstvene smrtnosti shvativši da sa velikim odlaskom i veliki deo nas nestaje ili ostaje promenejen. U međuvremenu, gledam svet oko sebe i pokušavam da ga vidim obasjanog onim svetlom koje dolazi iz mene same. Možda sam postala tolerantnija?
Svaki dan saznajem nešto novo. Pred očima su mi raznobojni staklići. Naučila sam da je svaki dan po jedan nov stakleni kamenčić koji ću volšebno uspeti da ubacim u taj moj kaleidoskop od koga je ovaj život sastavljen. (...)

Promena u životu ponekad me zaprepasti. Pokušavam da živim dan po dan praveći ili zamišljajući lepotu tamo i gde je nema. I posle svega ostaje nam snaga naše imaginacije kao jedina pomoć u ovom suludom svetu.

Koliko je sati tamo gde ste Vi?

Ništa mi ne znače vremenske razlike. Šta su vremenske razlike? Ako idem prema istoku, kažu mi da gubim, a prema zapadu, dobijam u vremenu. Neću da gubim i dobijam u vremenu. Vreme je vreme, beskrajno, nemerljivo, ogromno, apstraktno na onaj Džekson Polokovski način – prosute boje po ogromnim platnima. (...)

Vreme je kružno. Samo krug nema početak i kraj. I sve što sam napisala je prošlost napisana pre nekoliko trenutaka.
Kakve bre vremenske razlike?

Uvek prisutna plaža govori o nepreglednosti života, samoći i nadi da je moguće dostići obalu sa druge strane okeana. Brodići kao da su od papira. Tu je shezlong na kome niko ne sedi. Ta odsutna osoba sam ja, otišla samo na trenutak ili zauvek. U suštini na plaži nikad nije isto. Plima i oseka menjaju pesak po kome hodamo dok se pitamo šta ćemo od onoga što smo na plaži ostavili pronaći sutra. Mi smo razbacane čestice prašine, tako da je ova moja plaža pokrivač, sklonište koje se sastoji od bezbroj kristala. 

Papirnati brodići


Sačekaću podne, veče, kraj puta se nazire. Kraj i početak koji počinju u jednoj tački. (...) Biće onako kako mora. Sve je određeno u analima nekih prethodnih ljudi koji su se sakrili u moje genetski nasleđene osobine. Ja sam naslednica izgubljenog kraljevstva mojih roditelja koji su otišli svojim putem. Oni više nemaju moje dileme. Sad sam na početku i na kraju puta i čekam da se ukrcam kao putnik koji će jednog dana preuzeti kormilo kapetana i uputiti se na neko ostrvo u Severnom ili Južnom moru. ”

Jelena Pavlović