Sunday, October 26, 2014

Nije to ništa strašno

Celog života sam mislila da se treba boriti za neki drugačiji život od onog koji su živeli moji roditelji i, naročito, baka i deda. Mislila sam postoji nešto više. Tamo negde, u nekom stanu od 52 kvadrata, na Strelištu, Novom Beogradu, Budimpešti, Beču, Australiji, Njujorku. Nešto kao Travel kanal, 24 sata omiljenih destinacija. Pustinje i prašume sam priznavala samo za godišnji odmor.  A onda me je taj isti život demantovao. I shvatila sam:
da nije ništa strašno živeti u malom mestu.
da nije teško ustajati u pet i po zimi odlaziti na posao.
da nije strašno cepati drva niti spavati u hladnom.
da život postoji i u zadimljenim barakicama isto kao i u najlepšoj zgradi na Dorćolu i nimalo se ne razlikuje.
da smo baš svi jednaki – onaj ko je bolestan u srcu Amerike, Azije i Srbije, njemu neće biti dobro i nigde neće naći sebi mir. Jer je takav put bolesti.
da su kondukteri i vozači dobri ljudi samo ako im daš šansu. Da nekad treba izvaditi slušalice iz ušiju i prisluškivati krišom priču bake koja je išla u šest ujutru u Pančevo na pregled.
da je jedino strašno u životu strah, a da i on postaje manje strašan u trenucima kad shvatimo da nećemo još dugo biti ovde. I shvatila sam: jedino je strašno ako izgubite priliku za svim ovim o čemu sam gore pisala.