Poklon

Koliko toga stane u dan.A tek u godinu.Mnogo.Malo. Nešto između. Verujem da je ova godina bila dobra za mene. I za moju porodicu. Bio je jun i bilo je toplo. Mamin glas sa druge strane žice, govori neke za mene tada nerazumljive reči. I ta mala reč, od samo tri slova,kao neka mala životinja, usadi ti se u grudi i ne možeš dalje. Guši te, ne možeš dovoljno duboko da udahneš. Opseda te dok čekaš autobus, dok učiš, dok spavaš. Vest da jedna druga ona, koja mi je kao mama, možda neće biti dobro.Sećam se da nisam mogla da spavam noćima, ništa, baš ništa nije pomagalo. Tek pred jutro ako bih uhvatila sat ili dva.A onda buđenje, onaj užasan osećaj buđenja kad moliš Boga i sve Sile da se probudiš u neku drugu stvarnost, drugu dimenziju.
Sećam se da je tog dana strašno duvao vetar kad smo išli u posetu, da je Beograd smrdeo na pokvarenost ljudi, na gužvu, nerazumevanje i neki jezivi užas.Neka velika zgrada za koju mi se tada činilo da guta tuđe živote i snove,a danas znam da ih produžava i da poklanja, veliki park i mi sa njom u njemu. Bleda, uplašena, plače i smeje se. I M. koji nam usput traži sendvič, kaže gladan je.A mi nismo jeli danima i nećemo moći još dugo posle toga. Muka mi je bila od pomisli na hranu.
I onda veliki dan, napolju je bilo 40 stepeni,secam se da je telefon non-stop zvonio i ja sam se strpljivo javljala, razgovarala, govorila ono što ljudi žele da čuju, bila ljubazna i optimistična,a u stavri bila sam sa njom u mislima, u svakom trenutku tog prepodneva.I baš kao u nekom bednom holivudskom filmu ja sam vrtela naše uspomene. Crveni poni, mačka Mikicu i ljuljašku ispod oraha u staroj kući. Možda je to trenutak kad vam prestane detinjstvo, trenutak koji vas promeni zauvek -kad shvatite da neke stvari postoje samo u vašoj glavi i u glavi još jedne osobe i da ako ta osoba ode, postojaće još samo u vašoj glavi i niko nikad neće moći da se seća sa vama tih stvari na isti način, ma koliko verno da mu opišete tu uspomenu.

Loši dani su to bili. Čekanje rezultata, najdužih 7dana u mom životu, ma u svim našim životima. Obično ljudima svašta tad prolazi kroz glavu,a ja nisam bila uopšte u stanju da mislim duže od 30 sekundi. Krenem i nema šanse. Mozak hoće,ali moja volja neće. I ništa ne vredi.I onda olakšanje, vest je bila pozitivna. Jedina pozitivna vest iz te sobe.Ne sećam se ni tačno šta sam uadila kad je mama zvala iz bolnice. Mislim da sam samo sela i po prvi put nakon mesec dana duboko udahnula. I da mi je tad bilo jasno da cu neke stvari da promenim.Zato što je život poklon. I zato što je to možda jedini pravi poklon koji možemo da dobijemo.
I zato, kako kaže chika Balašević, živi život dok je nama nas. Jer je svako sutra neizvesno. I zato,ljudi, živite i kad vam se ne živi. Možda popravnog nema. Živite čak i u snovima. Živite jer nema ničeg većeg od toga. Nemojte da vas lažu.

don't ask:))

kao da ti tece mastilo kroz vene....

so i san

" Dok te čekam u svojoj jedinoj i večnoj noći, po meni veju dani kao komadići pocepanog pisma. Sastavljam ih i sričem slovo po slovo tvoje ljubavne reči. Ali, pročitati malo šta mogu, jer ponekad se pojavi nepoznati rukopis i uz tvoje pismo zapadne komadić nekog drugog pisma, umeša se u moju noć neki tuđi dan i tuđe slovo. Čekam kada ćeš doći i kada pisma i dani više neće biti potrebni. I pitam se: da li će mi i tada pisati onaj drugi ili će biti i dalje noć? "
M. P.

Soulmates

"on verovatno jeste tvoja srodna dusa. tvoj problem je sto ne razumes sta ta rec znaci. ljudi misle da je srodna dusa bice koje ce im savrseno odgovarati i svi ceznu za njom. ali prava srodna dusa je ogledalo, osoba koja ti pokazuje sve sto te sputava, osoba koja te podstice da promenis svoj zivot nabolje. prava srodna dusa je verovatno najvaznija osoba koju ces ikada sresti, zato sto ce te mlatnuti o zid i probuditi te iz sna. ali da doveka zivis sa srodnom dusom? nema sanse. previse je bolno. srodne duse ti udju u zivot samo da bi skinule jos jedan sloj tebe a onda opet nestanu. zahvali bogu na tome. tvoj problem je sto ovog jednostavno ne mozes da pustis."

Nekad se bajka i ostvari

Za sve moje prijatelje

Pokušaj

Često noću fotografišem svoju podsvest.Svitanja mi donose crno-bele fotografije na kojima vidim pepeo sagorelog vulkana i nekoliko ugaraka koji se kotrljaju niz liticu. Vidim račvasti put i na njemu tetovirano kamenje. Znam da su to novčići koje sam godinama bacala u fontanu u svim gradovima kroz koje sam prolazila.
Na mnogim fotografijama su talasi(ili je to jedan isti talas koji menja oblik?)
Neke ne uspem da razvijem. Na njima su moji mrakovi.Njih tumačim kao veliko "ništa". Negde vidim ljude bez lica. To su oni koje ću tek upoznati.Neki od njih su možda savremenici moje duše ili delovi biljaka koje sam nekad negde posadila.
Jedino već dugo na tim fotografijama nema onih koje sam davno poznavala. To je zato što mi duguju mnogo. Ima u tome nečeg neutešno smrtnog. Valjda ih zato ne sanjam.

Postojis jer te neki covek sanja.
Po stisku ruke i glasu, znao je, i na onom svetu ce ga prepoznati.


sjaj u travi, glas u vetru

Teska vremena

Šta će ti ono za šta te sjećanja ne vežu? Šta će ti ono s čim živio nisi? Šta će ti…?

http://www.artmistakes.com/2010/08/04/tesko-vrijeme/

Midnight Rain

"Noćas nesanica i ja surfamo kroz paralelne svjetove..."

Oteto od mraka....


"Et vous, sacrées années jeunes et folles ?


Dej gidi, ludi-mladi godini?
Letnavte kako sivi galabi.
Padnavte vo momini dvorovi,
skoknavte vo momini pazuvi,
zaspavte vo momini skutovi.
Barem se momi, mamo, naljubih.


Često sanjam živote i slike nekih davnih, prijašnjih života. Tad sam nekako sjetan, bolećiv… Obrana i gard, navučene maske, grubost prema drugima i sebi najviše - sve pada u vodu. Ne volim taj osjećaj nezaštićenosti, nagosti, osim kad me baci u neke filmove i glazbu djetinjstva. U retrospektivi, uviđam da sam odrastao na bosanskom i makedonskom bluesu.

Dej gidi mladi, ludi godini? Letate.

Noćas nesanica i ja surfamo kroz paralene svjetove, gdje je sve moguće, gdje su ogledala još cijela, nerazbijena, a odrazi viđeni kroz neke ružičaste naočale moguće, sanjane budućnosti. Kad ćemo biti sretni, ili barem veliki, lijepi, uspješni, hrabri… Onda naletim na malu zajednicu mostarskih Makedonaca - mašu mi izdaleka, prepoznajem ih po srdačnosti, širokom osmijehu i raširenim rukama. Oni, barem u cybersvemiru, nemaju boli, loših iskustava, kredite i neplaćene račune, sivilo svakodnevice. Upisujem naredbe u holodek: retrieval, recall. Sličice iz memorije, sad bez imena, duhovi Marsa, hologramske su projekcije sa davno spremljenim mirisima i slikama potonulog svijeta, Atlantide koja se razmrvila pred našim očima, urušila sama u sebe. Dok smo odrastali i jurili za zlatnim runom, lažima svijeta odraslih, žureći da uskočimo u vrtuljak, izvana šaren i privlačan, matrica nas je progutala zajedno s perjem i kostima, da nas nikad ne ispljune.

A onda, slučajno, naletim na zvukove. Pojave se slike. Hologrami ispuštaju mirise djetinjstva, kao spremljeni potpourri i esencija, u nepromočivoj vrećici, staklenoj boci s porukom, koju more slučano naplavi baš pred moje noge.

Dej gidi mladi, ludi godini? Letate.

Čudan je osjećaj hodati po grobovima i zatrpanim gradovima neke davnoprošle, a ipak poznate civilizacije. Ne primjećuješ, ne nedostaje ti, osim ponekad, kad slučajno staneš na skrivenu polugu, kao u piramidama ili grobnicama Doline kraljeva. Bez prethodnog upozorenja, najave, propadneš i budeš odbačen u vrijeme izvan vremena. Lica ne prepoznaješ, a poznata su. Jela su jednostavna, narodska, a sviđaju ti se. Život je usporen, naizgled statičan, ali klizneš u njega kao u vlastitu, udobnu rukavicu. TV program je jedan, a nekako zanimljiv i zabavan. Nema ladica, kategorija, naših i njihovih, skrivenih motiva i čitanja između redaka.

Nevoljko prelazim na nove-stare slike, idem u novi hodnik ove umjetničke galerije sa artefaktima i iskopinama jednog izgubljenog svijeta. Ostaje mi se još, samo još jedna pjesma, još jedna slika, odsjaj na jezeru, miris prašine u ljetni pljusak (a mi na otvorenom, prašnjavom drumu). Koliko god bez slobodne volje i svijesti prepušten struji, matici ovog noćnog kaleidoskopa, ipak zadržavam mrvice i osjet protoka vremena. Znam da je jutro već blizu, a slika i zvukova koje noćas treba posjetiti toliko je mnogo, previše…

Kraj se već nazire, jutro je već ispralo mjesec, izblijedilo ga u neprestanoj igri skrivača na nebu. Treba požuriti. Još da dotaknem par slika, koje davno nisam otimao iz mraka noći. Noći, koja svijetli jače od najsunčanijeg dana.

Što bi rekao pjesnik, nestalo je svjetla s bjelinom...


Dej gidi mladi, ludi godini? Letate."

http://wall.blog.hr/

The Writing On The Wall

"The writing's on the subway wall
I'm sorry that I never called
I, I never phoned
or wrote to you
It's silly 'cause
I wanted to

Oh yes, the subway wall
sadly seems to say it all
It's my mistake, I know that now
a bit too late to cry...

You're somewhere else
with someone else
and here am I, all by myself
An empty wall, and empty me
I write the things that should've been

I tell the world how much I care
and miss the one
that isn't there
OH - The writing on the wall
OH - The writing on the wall
OH - The writing on the wall
OH - The writing on the wall....

The writing's on the subway wall
and give or take a year or so
someone will come
and rub it out
delete the words
that hurt my heart

Oh yes, there will remain
a little hurt, a little stain
the memory can still be read
upon the wall
inside my head

OH - The writing on the wall
(right on)
Oh - The writing on the wall
OH - The writing on the wall
(write on)
Oh - The writing on the wall
OH - The writing on the wall...."

uh..:((

daljine, blizine..ma svasta nesto.nije mi trebalo.

naposletku

NIKOLA: Rani mraz?
VASA: Eto vidiš da ne vredi, pozaboravljao si i ono malo ratarskog što si znao.
VASA: Rani mraz, moj prijatelju... padne tako po mladim voćkama... po tek niklom žitu... nežno kao čipkani veo... u snu... da ni ne primetiš... i odredi im sudbinu... da cvetaju a ne rode... uvenu... ili da ponesu kao nikad, ako mu se odupru... nekom pelen nekom struk bosilja, nekog kazni, nekog blagosilja, kazu stari paori...
NIKOLA: Vaso... jesi li je video ikad?
VASA: Ne... njega sam sreo jednom na trkama u Siofoku vratili su se čim je proglašena Jugoslavija, na imanje Nadj-Mandićevih negde pokraj Kesthelja... ćerka im je prava lepotica, imaju još dva dečaka. Zdravi su, reče mi, sretni, veseli,... On je nekakav županijski načelnik, ona malo podučava francuski... Ali ne... video je nisam.

NIKOLA: Vaka ...pa i ti si je voleo priznaj...
VASA: hej?... otkud sad to?... brdo peska iscurilo je od tad iz peščanih satova... ne teraj da se pentram na tu planinu ovako mator.
VASA: vidi ...u nekog se zaljubiš, ali ne dospeš da ga voliš... posebno kad si mlad.
NIKOLA: zaljubiš se... ali ga ne voliš? Zar to nije isto?

VASA: ne znam... meni nije... zaljubiš se, jer je to tebi potrebno... a voliš... jer je to potrebno nekom drugom... ne misliš? Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko... a drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe... tek onda je to... "

način života

"Sevdah je kad moj babo peva i plače."

portret medju maskama

"Kad bi mu palo dugme sa kaputa, kad bi mu pukla pertla, setio bi se nje.

O,tugo, isplakana iz punog srca i oprostena!

Ona je govorila da muskarac i zena, zagrljeni, cine tvrdjavu u hladnoci svemira.Ona je verovala u provale emocija kao provale oblaka."

i.. "Da li smo isti zivot ziveli?"

najbolje u zivotu..

"Ja sam najbolji u samo jednoj stvari-da budem ja. U tome niko nije bolji od mene i samo se time bavim da budem to sto jesam.Svuda je odlicno kad si sa sobom u dobrim odnosima. Jer sebe moras da povedes na svako mesto na koje ides. Jer to si ti, i to je i najbolje i najgore i jedino sigurno sto imas ceo zivot. To je ono od cega strepis i cemu se nadas.To si ti i to je ono najbolje sto ti se u zivotu desilo."


by Ivan Tokin @ citymagazine.rs

"Volim shto su ovde svi od negde."

moments on the sidewalk...look at the people, sometimes meet somebody....
make a wish....

*

Camille: Hey, David, it's Camille. You know, when Dostoevsky was writing The Gambler, he signed a contract with his publisher saying that he would finish it in twenty-six days, and he did it, but he had the help of this young stenographer. This girl, she... she stayed with him and she helped him. And... afterwards they actually got married. Ha, isn't that cool? That's how he met his wife. Anyway I found this story in the preface for Crime and Punishment so I was thinking that... and, this would have to be between you and me, but... I was thinking that I could read the books and tell you what's going on and that way you could just focus on your music. But only if you're comfortable with this, and if you're not then you can just forget it, and you can quit, but if you are... then open this door.
David: Open... this door?
[crawls to his front door and opens it]
Camille: Okay, a deal's a deal.
David: Does this mean we're getting married?
Camille: I have a lot of reading to do...
Camille: Hi, I'm Camille.
David: Hi, I'm David.

Ederlezi ....

veliko nista je to..

Darkwood...

M.

"Zivio sam svakojako,ali vecinom posteno,a to me ispunjava zadovoljstvom.Kazem vecinom jer se desavalo da nacinim i nepostenu stvar,kao i vecina ljudi,mada nikom nisam nanio zlo, bar ne ozbiljno. Patrijahalno vaspitanje a docnije komunisticki moral (ili ono sto sam ja pod tim zamisljao), terali su me da mislim o drugim... ljudima, a radije sam pristajao na svoju stetu nego na tudju. To me cesto stajalo spokojstva i sigurnosti,ali sam uvek voleo da budem prevaren,nego pokvaren, vise sam voleo da ispadnem naivan nego surov."

Iz testamenta Mese Selimovica, na stogodisnjicu njegovog rodjenja.

pesma o prichi...

"zaboraviti"..nikada

Hristos Voskrese, radost donese.

a u stvari..

"Sva ta ljubav uvek ostaje zapletena negde tamo
Na kraju ili na pola puta ka onome što zovu ODRASTANJE
Izvuče se iz tvoje štrčave kose
Ili je kosa ta koja ode od nje...

Ponekad kad si sam na vetru
I on hvata tvoj korak
pomisliš kako se sećaš
te ljubavi što si je prerastao
jer sve se preraste sem sumnje u Zrelost
I jedan tvoj deo opet poželi da odrasta
Jedan deo...

Braniš se...
Blokiraš sumnje
gotovo je....
sada te zanima gotovina
Ubedjuješ sebe..
pobogu, pametnija si.

A, bilo gde u sebi znaš
Da nikada zaista nije gotovo
I da svaka igra može veoma lako ponovo da zatreperi
u tvojoj sto puta ofarbanoj kosi od tada
Ali...
Ako znaš...
Ako znaš...
Ako znaš..
Izabraćes profit
Sesti u porše ....
I odvoziti se u budućnost...
Jer prošlost ne služi da je pipkaš
Niti oživljavaš kao davljenika
prerasla si "čuvare plaže" i nisi Pamela
a i Pamela ne mora biti samo Pamela
možda i ona zna
Prošlost služi da je ostaviš u vetru
I da ubediš sebe u njenu neživu prirodu
I nemogućnost vaskrsenja
A,
U stvari
Nikada ništa i ne može da vaskrsne
Jer nikada ništa zaista ne umire
sve je samo šahovsko polje u tvojoj glavi
čak i kad zaboraviš da igraš šah
kao što si zaboravila da voziš bicikl.
I možes bez starih lica..
Ti to znaš...
I zato moraš da veruješ da ih ubijaš...
Isto tako će završiti i nova...:
Ti to znaš...
Kako bi volela da ne znaš..... "
Maja Korolija

vecernji snovi na jutarnjem blogu

*
"Neki moji drugovi su..."

simple as life

"Sve što ti se dešava prihvati sa jednostavnošću."

belief

ability

Valentine...

od čvora do čvora

"U luci gledam ribara kako razmrsuje mrežu, od čvora do čvora, čisteći gde se šta zateklo: kamenčić, školjku, ribicu, algu. I ja, kad prepevavam, idem tako od stiha do stiha, od čvora do čvora. U takvom poslu treba gledati tačno preda se, imati na oku samo jedan ili dva cvora, a ne obuhvatiti sve pogledom, jer to ne valja.
Gubi se samopouzdanje.
Dugo buljiš u trenutnu teškoću, i u jedan čvor, i on se od samog tog buljenja razmrsi. Popusti."

umesto bluza...

...

Axel Blackmar: Elaine, I was trying to tell ya the other night: Eskimos believe that even though you die, you're never really dead.
Elaine Stalker: What are you then?
Axel Blackmar: Uh, you're Infinity. See they believe that when the physical suit of skin dies, it becomes apart of the Earth. But your soul, keeps going, y'know? Into other things like uh, trees or fish or rocks. Or even other people who're actually at that point you.
Elaine Stalker: What if you don't like what you've turned into?
Axel Blackmar: You just wait. You wait a few years and then you'll turn into something else.
...

Axel Blackmar: If you and I were to die in a plane crash it wouldn't matter, because our souls would keep on going and we would love each other from place to place - because it is infinity.

nebo iznad Budimpeste...

on, neko drugi

"Već duže vrijeme neki čovjek u meni odbrojava moje korake. Jedan, dva, tri, četiri... I tako po čitave dane.

Pustim ga da to čini, hoću da kažem, ne mogu zaustaviti kada nešto naumi. On unaprijed zna što ću ga pitati, a ja se uvijek iznenadim njegovim odgovorom. Sve u svemu, navikao sam se već na njega. Posljednjih godina neprestano je sa mnom. Ponekad mi se učini da je živio u meni od najranijeg djetinjstva, tj. od kada se pamtim. Kako bi inače znao neke najintimnije stvari koje nikome nisam povjerio? Često zaželim da izađe iz mene, da sjednemo za stol i ljudski popričamo o svemu. On se tada zavuče u najdublji dio mene, postaje malen i gotovo nevidljiv i odnekud iz daleka odgovara. Neće da govori o sadašnjosti i uopće, pravi se kao da ne hodamo ulicama Londona i kao da ne postoji ova nova stvarnost oko nas sa svim svojim posebnostima. On bi samo da priča o prošlosti. Naročito o stvarima koje bih ja što prije da zaboravim. Kaže (gotovo podsmjehujući se): Sve tvoje je u tebi. Treba ti samo pomoći da pravilno rasporediš uspomene.

Ponekad mi uspijeva da se pretvaram kao da me njegova priča naročito zanima. On tada, sebe ljubiv kakav već jest, raspriča se i postane velik tako da zauzme potpuni oblik mene. Ja se tada samo umnožim, brzo i spretno sakrijem iza ugla, a on produži nekom od ulica Londona. Sjednem napokon sam u bar, naručim pivo i ne razmišljam ama baš ni o čemu. Tih nekoliko dana dok sam sâm družim se samo sa Englezima i govorim naravno engleski. On za to vrijeme kruži ulicama Londona i prati naše izbjeglice da bi pronašao put do mene. Obično uđe s lijeve strane, namrgođen i uvrijeđen, gleda na drugu stranu ulice. Neko vrijeme tako šutimo i samo hodamo. On zna sve što bih ga ja mogao pitati, a ja ne znam što će mi odgovoriti. Zatim, nakon nekog vremena, počinje ponovo da mi broji korake. Jedan, dva, tri, četiri...I tako po čitave dane."

Rade Serbedzija

nesto kao odluka, Second Life

jedan od moguccih, nista manje stvaran(:

"......... Neke opšte stvari su upravo to jer su istinite. Smejte se iskreno i ne podsmehujte se. Nadjite razlog za smeh i onda kada baš nemate nikakvog razloga za to. Teško je, ja to odlično znam, imala sam razloga ne da se ne smejem nego više nikad to da ne uradim. I onda bih kukala ljudima, pričala im, pitala ih, tražeći od njih savet, pojačnjenje, razumevanje, pažnju, potvrdu, njihova iskustva, i opet pojašnjenja, pojma nemam.Od svih muka još tako stvaram sebi nove, jer me je posle još i sramota što ne ćutim i dostojanstveno prolazim kroz neke stvari, u samoći i tišini (kojih mi je malo dosta, ali nikad sasvim dosta), i onda prebacujem sebi što nisam dostojanstvena kao drugi, nego svi moraju da znaju da me nešto muči. Ali, to su dva principa, dva tipova ljudi, to je samo jedna u nizu manifestacija osobina koje imamo, i tu niko nije bolji ili gori. Nemam neki poseban savet. Ako vas nešto boli a to ne prolazi, možda nikad ni neće proći, bar je tako sa mnom, ja sam u nekim stvarima trajna, neuništiva. Ali, onda stvarate paralelni svet, privid da je život normalan, kako bi bilo da ste normalni, nešto kao Second Life. Možda se ta dva sveta susretnu, možda ne. Možda vas ovaj sjebani svet trajnog bola sjebe i uništi na kraju, možda se budete kajali što ste ga zakopavali, ali sve su to pretpostavke.Morate da se smejete i osmehujete i da mislite dobro. Iskreni osmesi zaista leče. Nađite razlog u sebi."

sa:
http://loveless.mojblog.rs/