umesto bluza...

...

Axel Blackmar: Elaine, I was trying to tell ya the other night: Eskimos believe that even though you die, you're never really dead.
Elaine Stalker: What are you then?
Axel Blackmar: Uh, you're Infinity. See they believe that when the physical suit of skin dies, it becomes apart of the Earth. But your soul, keeps going, y'know? Into other things like uh, trees or fish or rocks. Or even other people who're actually at that point you.
Elaine Stalker: What if you don't like what you've turned into?
Axel Blackmar: You just wait. You wait a few years and then you'll turn into something else.
...

Axel Blackmar: If you and I were to die in a plane crash it wouldn't matter, because our souls would keep on going and we would love each other from place to place - because it is infinity.

nebo iznad Budimpeste...

on, neko drugi

"Već duže vrijeme neki čovjek u meni odbrojava moje korake. Jedan, dva, tri, četiri... I tako po čitave dane.

Pustim ga da to čini, hoću da kažem, ne mogu zaustaviti kada nešto naumi. On unaprijed zna što ću ga pitati, a ja se uvijek iznenadim njegovim odgovorom. Sve u svemu, navikao sam se već na njega. Posljednjih godina neprestano je sa mnom. Ponekad mi se učini da je živio u meni od najranijeg djetinjstva, tj. od kada se pamtim. Kako bi inače znao neke najintimnije stvari koje nikome nisam povjerio? Često zaželim da izađe iz mene, da sjednemo za stol i ljudski popričamo o svemu. On se tada zavuče u najdublji dio mene, postaje malen i gotovo nevidljiv i odnekud iz daleka odgovara. Neće da govori o sadašnjosti i uopće, pravi se kao da ne hodamo ulicama Londona i kao da ne postoji ova nova stvarnost oko nas sa svim svojim posebnostima. On bi samo da priča o prošlosti. Naročito o stvarima koje bih ja što prije da zaboravim. Kaže (gotovo podsmjehujući se): Sve tvoje je u tebi. Treba ti samo pomoći da pravilno rasporediš uspomene.

Ponekad mi uspijeva da se pretvaram kao da me njegova priča naročito zanima. On tada, sebe ljubiv kakav već jest, raspriča se i postane velik tako da zauzme potpuni oblik mene. Ja se tada samo umnožim, brzo i spretno sakrijem iza ugla, a on produži nekom od ulica Londona. Sjednem napokon sam u bar, naručim pivo i ne razmišljam ama baš ni o čemu. Tih nekoliko dana dok sam sâm družim se samo sa Englezima i govorim naravno engleski. On za to vrijeme kruži ulicama Londona i prati naše izbjeglice da bi pronašao put do mene. Obično uđe s lijeve strane, namrgođen i uvrijeđen, gleda na drugu stranu ulice. Neko vrijeme tako šutimo i samo hodamo. On zna sve što bih ga ja mogao pitati, a ja ne znam što će mi odgovoriti. Zatim, nakon nekog vremena, počinje ponovo da mi broji korake. Jedan, dva, tri, četiri...I tako po čitave dane."

Rade Serbedzija

nesto kao odluka, Second Life

jedan od moguccih, nista manje stvaran(:

"......... Neke opšte stvari su upravo to jer su istinite. Smejte se iskreno i ne podsmehujte se. Nadjite razlog za smeh i onda kada baš nemate nikakvog razloga za to. Teško je, ja to odlično znam, imala sam razloga ne da se ne smejem nego više nikad to da ne uradim. I onda bih kukala ljudima, pričala im, pitala ih, tražeći od njih savet, pojačnjenje, razumevanje, pažnju, potvrdu, njihova iskustva, i opet pojašnjenja, pojma nemam.Od svih muka još tako stvaram sebi nove, jer me je posle još i sramota što ne ćutim i dostojanstveno prolazim kroz neke stvari, u samoći i tišini (kojih mi je malo dosta, ali nikad sasvim dosta), i onda prebacujem sebi što nisam dostojanstvena kao drugi, nego svi moraju da znaju da me nešto muči. Ali, to su dva principa, dva tipova ljudi, to je samo jedna u nizu manifestacija osobina koje imamo, i tu niko nije bolji ili gori. Nemam neki poseban savet. Ako vas nešto boli a to ne prolazi, možda nikad ni neće proći, bar je tako sa mnom, ja sam u nekim stvarima trajna, neuništiva. Ali, onda stvarate paralelni svet, privid da je život normalan, kako bi bilo da ste normalni, nešto kao Second Life. Možda se ta dva sveta susretnu, možda ne. Možda vas ovaj sjebani svet trajnog bola sjebe i uništi na kraju, možda se budete kajali što ste ga zakopavali, ali sve su to pretpostavke.Morate da se smejete i osmehujete i da mislite dobro. Iskreni osmesi zaista leče. Nađite razlog u sebi."

sa:
http://loveless.mojblog.rs/